Mudrost je naučiti optuživati sebe. Hrabro pogledati u neko zrcalo, priznati i okriviti sebe. Kad to uspijemo učiniti, svima će biti bolje.

Kao što riječima možemo ranjavati jedni druge, ranjavati svijet u kojemu živimo, tako njima možemo i iscjeljivati rane, obnavljati porušeno. Da, svaka je naša riječ svojevrsno sjeme iz kojega niče i današnji i sutrašnji svijet, sjeme po kojemu se toliko toga može i roditi i umrijeti u nama i među nama.

Možda će nam iznenadne, neočekivane pa i bolne promjene naših utabanih staza i planova učiniti osobama dubljeg predanja i povjerenja. I Božja riječ po proroku Izaiji donosi rečenicu; Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“

Da bi naša sreća bila potpuna potrebna nam je tek ona želja koja je izgubljena. Potrebno ju je pronaći.

Uvijek i na svakom koraku, širiti, darovati onom prvom do sebe, u zgodno i nezgodno vrijeme ljubav, radost, mir, strpljivost, pokazati velikodušnost, uslužnost, dobrotu, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoću, zasigurno je putovnica za bolji i ljepši svijet. Svi smo pozvani graditi ga, počevši sada…u onih par metara kvadratnih koji nas trenutno okružuju, u izvjesnosti trenutka koji upravo živimo.

Nije ponedjeljak kriv što ga velik, prevelik broj ljudi ne voli. Problem leži negdje drugdje... Za nas kršćane novi tjedan ne počinje u ponedjeljak, nego u nedjelju. A to je dan odmora, vrijeme dokolice, povlašten trenutak čitanja svoje nutrine.

Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene.

Nekoliko vrsta ljubavi

Srce koje pripada Bogu, a ne materijalnom dobru.

Radost u Bogu trebalo bi biti temeljno raspoloženje kršćanskog života.

Dopusti da te Duh Sveti ispuni snagom vjetra, nježnošću daha i toplinom ognja.

Osmijesi i zagrljaji nam otkrivaju životne tajne na način nedostupan riječima. Pomišljam – vjerujem – da je množina osmijeha i zagrljaja za život dragocjenija od množine dana. I vjerujem da svoje dane opravdavamo u mjeri u kojoj su oni osmijeh i zagrljaj za naše voljene.

Svaki čovjek ima pravo na ljubav bližnjega.

Crkva je sagrađena na kamenu, a Isus je kamen zaglavni.

Ne mišica koja razbija, nego svijetom vlada ruka koja njiše kolijevku.

Jedno tijelo, u jednome duhu, s jednom nadom: ljubiti i služiti Bogu!

Misliti na djecu znači raditi za mir.

Hoće li čovječanstvo samo riješiti svoje probleme ili postoji čudesna nada?

Kad se čini da se nemamo kome obratiti, dovoljno je pogledati u sebe.

Kakve pjesme mi pjevamo?

Molitva oprosta.

Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrese!

Ritam igra važnu ulogu u našem životu.

Vaš Otac nebeski zna što vam je potrebno!

Umjesto bijega u izmaglicu, projekcije i imaginativne svjetove u kojima se infantilno žudi za zaštitom i užitkom pa i za vlašću i moći, uosobljena vjera prihvaća svoj dio odgovornosti za mijenjanje odnosa i ulaženje u probleme.

Biti poslušan evanđelju znači učiniti ono što Bog traži od tebe. A on ima samo jedan cilj – privesti te bliže k sebi.

Rad, molitva, odmor.

Pismo koje nas mijenja.

Pokušajmo djelovati etički i moralno ispravno u svakome trenutku svojega života, jer ćemo na taj način lakše otkrivati Božje tragove u našoj svakodnevici.

O Božjoj milosti.

Ako Gospod kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji.

Mi očekujemo spektakularnog Boga. A on dolazi tako skromno, u svojoj uskrsnoj proslavi ulazi u svakodnevicu i daje se vidjeti gotovo slučajno, u prolazu. Svakodnevica postaje ono sada Božje vječnosti. Božja vječnost ponizno, u svojoj proslavi Sina, pristupa čovjeku dižući ga prema punom dostojanstvu života.

Marko je svoje evanđelje napisao kako bi se čitatelj odvažio na unutarnje promjene koje nam omogućuju probiti okove strahova, izići iz neautentičnosti, obmana i samoobmana, otkriti povjerenje u izvor postojanja kojega nam je objavio Isus.

U skrovitosti jednog zagrebačkog samostana moli i radi, svjedoči i voli, i nadasve zahvaljuje za silnu Božju dovitljivost i strpljivost u njezinu životu. Za Njegovu ruku, za ruku Dobrog pastira, koja ju je čekala u zemlji Izlazećeg sunca.

O najvećem događaju u povijesti židovskog naroda, izbavljenju iz egipatskog ropstva.

Što možemo naučiti od sladoleda?

Uloga kuma je pomagati roditeljima u kršćanskom odgoju, rastu i sazrijevanju krizmanika.

Ljubiti drugog čovjeka znači osjećati njegove potrebe, nositi njegove poteškoće i probleme, suosjećati s njegovim tugama, radovati se njegovim radostima.

Suočeni sa svakovrsnim nevoljama na svim stranama svijeta, mnogi pomisle na sebe; ponajprije na sebe. „To se i meni – to se i mojima – moglo dogoditi.“ I premda je, dakako, moguće razumjeti taj grč, tu zabrinutost za sebe i svoje, ne bi se smjelo smetnuti s uma – pa ni sa srca – da se to nekome dogodilo. Da se to nekome događa.

Zajednica za sve koji žele čuti i vidjeti.

Čemu služi politika i poslanje političara?

Učiniti svoje postojanje drugima ono što proljeće trešnjama čini.

Mir se ne nalazi nego živi.

O umjetnoj inteligenciji.

Došao je da bismo imali život, i to u punini.

Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Božju beskrajnu snagu.

Pozvani smo svakodnevno preispitivati svoj odnos prema hrani – prema tom kruhu svagdanjem – učiti se zahvalnosti za ono što imamo, brinući se za one koji nemaju temeljno za život. A to možemo samo ako nam je hrana - mudrost života, koja zna razlučiti dobro i zlo.

Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović 1936. - 2014.

Da bismo mogli svjedočiti Božju ljubav moramo je najprije sami doživjeti.

Bajram šerif mubarek olsun!